Naš dragi striko,
prošla je tužna godina otkako si otišao, a nama se čini kao da je juče bio posljednji put kada smo vidjeli tvoj osmijeh i čuli tvoj glas.
Vrijeme prolazi, ali praznina koju si ostavio postaje sve veća, jer nedostaješ u svakom našem danu. Još smo mali da razumijemo zašto dobri ljudi odlaze tako rano, ali smo dovoljno veliki da znamo koliko si nas volio i koliko smo mi voljeli tebe. Nedostaju nam tvoje riječi, tvoje ruke koje su nas čuvale,
tvoj osmijeh koji je unosio radost gdje god da se pojaviš.
Nedostaje nam da potrčimo prema tebi, da nas podigneš u zagrljaj i kažeš neku svoju šalu zbog koje smo se smijali iz srca. Kažu da ljudi umiru samo kada budu zaboravljeni, a ti ćeš živjeti zauvijek u nama, u našim uspomenama i pričama koje ćemo čuvati dok god dišemo.
Zauvijek si u našim srcima.

Tvoji dječaci Petar i Luka